DOBRO DOŠLI U SVIJET PRIČA

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Zahvala pripada Allahu, Njega hvalimo, pomoć od Njega tražimo, oprost od Njega molimo i Njemu se kajemo. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga u zabludi ostavi, niko ga na pravi put ne može izvesti. Svjedočim da nema boga osim Allaha Koji nema ortaka i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Neka je Allahov salavat i selam na njega, njegovu porodicu i ashabe.

Priče koje možete ovdje čitati su namijenjene našem najdragocjenijem blagu – našoj dječici, koja su u fazi učenja i saznavanja. Priče su zamišljene tako da čitajući određene teme djeca zaključuju, izmišljaju, dopunjuju započeto, mijenjaju postojeće.  Na taj način razvijaju maštu i inteligenciju.

Priče za djecu koje ćete naći na ovom blogu su poučne i, nadasve, veoma korisne svakome roditelju koji iskreno brine za vjerski i moralni odgoj svoje djece.

Ove priče nude  interesantno i nenametljivo pojašnjavanje islamskih principa mališanima,  uz poticanje želje za usvajanjem pozitivnih moralnih vrijednosti i razvijanjem najplemenitijih osjećanja, kao što su ljubav prema Uzvišenom Stvoritelju s.w.t., dobročinstvo prema roditeljima, blagost, suosjećanje, njegovanje prijateljskih i porodičnih veza, urednost, poslušnost, itd.

Neka vam najljepši trenuci budu provedeni s djecom uz ove priče!

Melisa Ćosić-Hodžić

MOJ PRVI RAMAZAN

Ilijas je krenuo u park da se sastane  sa svojim drugovima.  Zatekao ih je okupljene oko nečega što nije vidio.  Prišao je bliže i shvatio da je razlog okupljanja bila knjiga koju je Harun držao u rukama. Primaknuo se još bliže i vidio da je to Kur’an.  „Šta li rade?“, pomisli.

„Znate li da je Kur’an spušten u ramazanu?“ , upitao je Harun svoje drugove.  „Da, i to našem poslaniku Muhammedu, sallalahu alejhi ve sellem, koji je boravio u pećini Hira.  Tada mu se melek Džibril obratio riječima: ‘Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška.  Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna.'(Aleq, 1-5)“, odgovori Hamza.  „U pravu si Hamza.  Ovaj mjesec je veoma poseban za muslimane i zato jeste jedan od najodabranijih“, nastavi Harun, „tokom ramazana muslimani poste i trude se da učine što više dobrih djela. Allah u ovom mjesecu obilato nagrađuje Svoje robove. Ali i briše loša djela koja su uradili do tada.“ Sve to je slušao Ilijas.  Njegovi drugovi su radosno govorili o postu jer su svi postili, samo on nije.  Ilijas nikako nije mogao da razumije kako neko može da posti cijeli dan, i u tome ustraje cio mjesec. To mu se činilo veoma dugo. Ilijas jednostavno nije bio hrabar da to proba. Uvijek bi se nizala pitanja: „Šta ako ožednim? Šta ako budem toliko gladan da se razbolim? Neću imati snage da se igram, učim…“  Odmahnuo je glavom na ove misli, a to je vidio Harun.  Priđe mu i tiho reče: „Čuo si da razgovaramo o postu. I znaš da mi postimo.  Siguran sam da bi i ti volio da postiš, ali nisi siguran da ćeš izdržati. Jesam li u pravu?“, upita Harun. „Znaj da je Allah toliko milostiv da olakša post Svome robu.  Toliko da i ne osjeti kako je vrijeme prošlo. Sve što treba da uradiš je da uputiš dovu svom Stvoritelju i On će ti zasigurno olakšati.“  Slušao je Ilijas, ali mu nije padalo na pamet da pokuša.  S druge strane, uvijek se pitao kako su njegovi drugovi tako veseli i puni energije, a još pri tome poste.  Razmišljao je i razmišljao.

Dok su se tako igrali u parku, Harun predloži da svi dođu kod njega na iftar.  „Ramazan je, i htio bih da vas podsjetim na riječi Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem: ‘Onaj ko pripremi iftar postaču, imat će njegovu nagradu, a da se nagrada postača neće ništa umanjiti.’ Mama će praviti jedan specijalitet i volio bih da mi se pridružite.  Bit će i sutlija za desert.“  Svi prihvatiše, samo je Ilijas stajao po strani i nije ništa odgovorio.  Harun mu stavi ruku na rame i reče: „I ti si pozvan.  Bez tebe iftar ne bi bio potpun.“  Ilijas mu se nasmiješi i klimnu glavom.  Ganuše ga ove riječi i on poče više razmišljati o ramazanu i postu.  Prisjećao se majčinih riječi: „Post u ramazanu je dužnost svakog muslimana, jedan je od islamskih ibadeta i stubova na kojima je sagrađen islam.  Onaj ko ne posti zaista gubi puno blagodati od Allaha.“  Nešto se prelomilo u njemu i on odluči da će sutrašnji dan biti prvi dan njegovog posta.  Ovu vijest saopšti svojoj majci koja se veoma obradova.

U zadnjoj trećini noći, prije zore, majka je budila Ilijasa: „Ustani, sine, da nešto prezalogajiš, bit će ti lakše postiti.“  Ilijas pojede slasno jedan komadić sira i prouči dovu: „Allahu, ovo je moj prvi dan posta, pa mi ga olakšaj!“  Klanjao je sabah-namaz, a zatim  još malo odspavao prije odlaska u školu. Majka ga probudi, on ustade i  krenu prema kuhinji da se napije vode, ali se prisjeti da posti, te brzo skloni čašu.  „Dobro je, nisam je popio! Nadam se da se neću opet prevariti i da će mi Allah olakšati.“

Krenuo je u školu i stalno razmišljao kako će mu proći taj prvi dan.  Nikome nije htio govoriti da posti, jer ni sam nije znao da li će sve proći kako treba.  Prošao je prvi čas i sve je bilo u redu.  Ilijas nije osjećao glad, a ni žeđ.  I drugi i treći čas su prošli bez problema.  A onda je došao i čas Tjelesnog odgoja. „Gospodaru, do sada nisam imao nikakvih problema.  Nadam se da ću moći izdržati ovaj čas, ipak je za to potrebna velika snaga, a ja ne znam da li je imam.“ Nastavnik je rekao da odigraju košarkašku utakmicu i odabrao je Ilijasa za napadača.  Utakmica je počela, a Ilijas je osjetio neku neopisivu snagu.  Otimao je lopte od protivničkog tima, driblao loptu poput profesionalca, probijao se brzo do koša i davao koševe jedan za drugim.  Učitelj se iznenadio njegovom brzinom.  Na kraju utakmice ga je javno pohvalio pred svima. „Svaka čast Ilijase, odjednom si dobio toliku snagu.  U čemu je tajna?“, upita.  Ilijas se nasmija:  „Mjesec ramazan, mjesec milosti i velikih blagodati!“

Dok je odlazio kući prišao mu je Harun s pitanjem: „Da li još uvijek važi dogovor za večeras?“  Nasmiješen i čio, Ilijas mu odgovori: „Sa zadovoljstvom dolazim, a imam i veliku vijest!“  Harun mu iznenađeno reče: „Jedva čekam da čujem o čemu je riječ.“  Mahnu mu i ode.

Ilijas je bio veoma sretan što je prvi dan posta pri kraju.  Ništa mu nije bilo teško.  Nije osjećao ni glad, ni žeđ, a ni umor.  Samo bi se s vremena na vrijeme javilo krčenje u stomaku, ali to je bilo zanemarivo. Došao je kući i samo što se uspio istuširati, majka ga dozva: „Požuri, iftar će uskoro.  Trebao bi krenuti Harunu!“  Ilijasu je  vrijeme tako brzo prošlo da nije obratio pažnju da već treba da krene.  „Zaista su moji drugovi bili u pravu, post veoma brzo prođe i nije nimalo teško postiti.“  Brzo je krenuo i još brže stigao svom prijatelju Harunu.  Taman se začuo ezan za akšam-namaz kada je Ilijas zvonio na vrata. „Tebe smo čekali. Vrijeme je da iftarimo!“, reče Harun.  Nasmiješen i zadovoljan Ilijas uđe.  Harun ga upita o kakvoj velikoj vijesti je riječ. Ilijas radosno odgovori: „Danas je veoma poseban dan.  Došao sam da zajedno s vama iftarim, ali ono što ne znate je da sam danas zapostio svoj prvi ramazan.  Prvi put ću iftariti i to u najljepšem društvu, ovdje s vama. Zaista post nije tako strašan kao što sam mislio.  Prokleti šejtan me plašio da ja to neću izdržati, ali je, na koncu, Allahova milost prevagnula.“ Zarosiše se Harunove oči, zagrli svog prijatelja i reče: „Zaista je Allah od milostivih najmilostiviji.  On Svome robu olakša i pripremi mu puteve dobra kao što je to učinio i tebi!  Hvala Allahu Koji nas spaja u dobru i čini da smo samo Njemu pokorni!“

 

POUKE

Da li si ikada postio/la?  Sigurna sam da nije bilo teško.  Nekada samo umislimo da je nešto teško dok to ne probamo.  Zar ne?  Pogledajmo zašto je post toliko vrijedan!

• Znaš li, dragi/a moj/a, da je ramazan najodabraniji mjesec u godini?  Da, istina je!  U tom mjesecu je počelo objavljivanje Kur’ana.
• U ovom mjesecu svi muslimani su dužni da poste. Post traje od zore do zalaska Sunca, i za to vrijeme nije dozvoljeno ništa jesti, a ni piti.  A znaš li, pametna moja glavice, da dok postimo ne smijemo govoriti ružne riječi i svađati se?  Tako je.
• Postači se trude da učine što više dobrih djela jer znaju da za njih Allah obilato nagrađuje. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah Uzvišeni je rekao: ‘Svako čovjekovo djelo pripada njemu, izuzev posta! On pripada Meni i Ja posebno za njega nagrađujem!’“
• Znaš li da se svaki čovjekov posao u ovom mjesecu višestruko nagrađuje? Dobro djelo se nagrađuje od deset do sedam stotina puta.
• Tokom ovog mjeseca trebamo što više učiti Kur’an.
• U ramazanu ima jedna noć vrednija od hiljadu drugih mjeseci. Ta noć se zove Lejletul-kadr.  Lijepo je da se u toku ove noći puno uči Kur’an, moli za oprost od grijeha i uče dove.
• Vidjeli smo u priči da je Ilijasov drug Harun pozvao društvo kod sebe na iftar. A znaš li zašto?  Zato što je velika nagrada za onoga koji nahrani i napoji postača.  Prenosi se od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Ko pripremi iftar postaču, imat će nagradu kao i on, a da se postaču njegovi sevapi uopće ne umanje!“
• Sada kada znamo sve ovo, zašto ne pokušati postiti ramazan?! Neka ti to bude zadatak, dragi/a moj/a, kada nastupi ovaj odabrani mjesec.

 

ZAHVALNOST SVOM STVORITELJU

Amana je imala sedam godina. Bila je to plemenita i pametna djevojčica. Koristila je svoj razum samo za dobro.  Nije razmišljala o lošim stvarima i nikome nije mislila zlo.  Čak i kada bi je neko naljutio, ne bi mislila loše o toj osobi.  Sve to činilo ju je posebnom.

Bila je izuzetno druželjubiva, i mnogo je pomagala drugima.  Svojim komšijama bi rado otvarala vrata zgrade, kupovala bi namirnice starim osobama, a zadovoljstvo joj je bilo pomagati svojim prijateljicama da urade domaću zadaću.  Zbog toga je bila omiljena u društvu.

Amana je bila poput svojih prijateljica.  Voljela se igrati lutkicama, šetati po parku i praviti piknike na obližnjoj livadi.   Ali nešto  ju je ipak  za nijansu razlikovalo od drugih.  Voljela je da razmišljala o Onome Koji ju je stvorio.  Sve oko sebe što bi zapažala, poput cvijeća i drveća, podsjećalo ju je na Allaha.  Razmišljala je o ljepoti stvaranja.  Gledala bi dugo u te ljepote i sanjarila.  Veoma je voljela gledati u nebo i oblake.

Svako jutro, nakon što bi ustala, Amana je uzimala abdest i klanjala dva rekata zahvalnosti svome Stvoritelju.  Nakon svakog namaza djevojčica bi sjedila i dovila.  U svojim dovama molila je za druge: bolesne, iznemogle i djecu koja su siromašna i nemaju šta da jedu. Molila je Allaha da im podari zdravlje, snagu i izlaz iz siromaštva.

Jednog dana, Amana i njene prijateljice su otišle u šetnju.  Svratile su u park da se igraju.  Voljele su da se spuštaju niz tobogan, da se ljuljaju na ljuljaškama, a najviše su voljele da ganjaju jedna drugu.  Taj dan su radile sve to.  Bile su veoma razigrane.

Amanina prijateljica Sara reče: „Hajdemo se ganjati!“  Amana odmah prihvati njen prijedlog, te radosno odgovori: „Dobra ideja!“  Samo što je to izgovorila, Sara je već bježala od nje.  Ganjale su se, glasno se smijale i uživale u toj igri.  „Brže, ne možeš me stići, brže!“, vikala je Sara, bježeći od nje.  Amana je pokušavala da je stigne.  Uzalud.  Sara je ponovno povikala: „Hajde, uhvati me!“  Kako je još više požurila, Amana se spotakla o kamen, pala i jako udarila glavom o beton.  Ostala je ležeći.  Njene prijateljice su odmah dotrčale do nje. Veoma su se prepale.  Nije se micala. Dozivale su je, ali bezuspješno. Nije odgovarala.  Pozvale su Hitnu pomoć.  Kola Hitne pomoći ubrzo su stigla i djevojčica je prevezena u bolnicu.  Doktori su rekli da se ozbiljno povrijedila i da će tu dugo ostati.  Svi su bili tužni, posebno Sara.  „Ja sam za sve kriva.“,govorila je.  Bila je neutješna i mnogo je plakala.  Željela je da njena prijateljica brzo ozdravi.

Dani su prolazili, ali Amanino stanje se nije mijenjalo nabolje.  Taj pad joj je oštetio vid, tako da je slabo vidjela na oba oka.  Doktori nisi bili sigurni da li će biti dobro.  Čak su govorili da su male šanse da će ponovno dobro vidjeti.  Ona je sve ovo znala, ali je isto tako znala da će joj njen Stvoritelj  pomoći.  Zahvalila se Allahu i ostala strpljiva.

Ubrzo je počela osjećati neku promjenu na očima.  Vid joj se popravljao.  Tada je učinila ono što najbolje zna – uzela je abdest i klanjala dva rekata zahvalnosti Allahu.  Nakon toga je dovila i molila Allaha za ozdravljenje, snagu, i sve ono što je nekada dovila za drugu djecu. Nije ni dovršila dovu, a vid se u potpunosti vratio, i sve je bilo kao nekada.  Ozdravila je i bila je presretna zbog toga.  Doktori nisu vjerovali šta se dogodilo. Nisu znali šta da kažu.  Samo im je rekla: „Sva moć je u Allaha!“, i sretno krenula prema izlazu bolnice.

Kada se vratila kući, prijateljica Sara ju je dočekala.  Sa suzom u oku, zamolila ju je za oprost, a Amana joj tada reče: „Nisi ti kriva, Allah je tako htio da se desi.“.  Zagrliše se, a Amana joj predloži da izađu na livadu ispred njene kuće da se poigraju.  Ponesoše dekicu i napraviše piknik.  Ponijele su i lutkice i napravile im čaj.  Tako su sjedile i razgovarale, a njihove lutkice su pile topli čaj.

Amana reče Sari: „Pogledaj ljepotu neba i oblaka!  Pogledaj kako se oblaci kreću. Pogledaj u sebe, u nas.  Pogledaj u zemlju na kojoj sjedimo!“ Sara je poslušala svoju prijateljicu, ali je upita: „Zašto da gledam sve to?“  Amana radosno i ponosno reče: „ Allah je naš Gospodar.  On je Gospodar svjetova, Stvoritelj nebesa i zemlje, a i svih nas.  Svako onaj ko je zahvalan Allahu i ko Mu čini dovu, osjetit će radost i znat će da ga njegov Gospodar nikada neće napustiti.   Baš kao što ni mene nije.  Hvaljen neka je On!“  Sara se nasmiješi i na to dodade: „Tačno tako!“

 

POUKE

 

1. Nekada nam Allah šalje iskušenja kako bi nas Sebi približio. Malena djevojčica Amana je bila iskušana padom, ali ju je Allah brzo obradovao ozdravljenjem.  U hadisu je zabilježeno: “Kome Allah hoće dobro, iskuša ga.”[i]
2. Ne trebamo očajavati kada nam se nešto loše desi. Možda je Allah u tome dao veliko dobro.
3. Amana se pokazala kao dobra vjernica. Nije kukala zbog pada, nego je zahvalila Allahu na tom stanju. Poslušaj hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Čudan li je primjer vjernika! U svakoj situaciji on dobija – a takvo stanje nije ni s kim drugim nego samo s vjernikom – ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje Allahu dž.š. što mu donosi korist, a ako ga pogodi kakvo zlo i šteta, on se strpi i postojano se drži, pa mu i to donosi nagradu od Allaha dž.š.“[ii]
4. Lijepo je da svaki musliman ima neko dobrovoljno dobro djelo koje će obavljati svaki dan, kao što je Amana činila.  Ona je klanjala dva rekata zahvale Allahu dž.š.  Allah sigurno nagrađuje ovakva djela i na ovom i na budućem svijetu.
5. Trebamo u svemu da vidimo veličinu Allahovog stvaranja, kao što je to vidjela Amana gledajući u nebo, zemlju i sebe.
6. Obaveza svakog muslimana je biti zahvalan Uzvišenom Allahu na blagodati čula, tjelesnih organa i drugih blagodati.

[i] Buharija

[ii] Muslim

VRIJEDNI MRAV I PLEMENITA PČELA

„Daj mi moju svesku!“, uzviknu Sara.  „Ne želim.“, odgovori Fatima.  „Ali to je moja sveska.“, insistirala je Sara. „Ne dam i tačka!“, vikala je Fatima.  „Stanite, stanite“, pokušavala je da smiri situaciju Amana, ”nije lijepo da se svađate. Vas dvije ste prijateljice i trebate se paziti.  Allah ne voli kada se svađamo. Trebamo biti dobri i pomagati jedni drugima,  kao što je pčela bila dobra prema mravu.  Poslušajte ovu priču!

Živio jednom jedan mrav u velikoj i nepreglednoj šumi.  Bio je veoma mali.  Toliko sićušan da se jedva vidio na površini zemlje.  Ali bio je veliki radiša.  Vrijedno je radio da bi skupio hranu za svoju porodicu i sebe.  Trebao je obezbijediti hranu za taj dan, ali i zalihe za nadolazeću zimu.  Svako jutro, prije nego bi se sunce pojavilo, mali mrav bi već bio u potrazi za hranom.  Prelazio bi veliki put dok ne bi našao šta mu treba.  A kada bi našao hranu, naprtio bi tovar na leđa i krenuo nazad kući.  Skoro bi pao mrak kad bi stizao svojoj porodici.  Bio je to težak i mukotrpan rad.  I dugo putovanje.  Ali mrav ga je revnosno obavljao i nikada se nije žalio.

Jedna pčelica je veselo skakutala s cvijeta na cvijet.  Skupljala je polen i uživala u toj igri.  Stala bi na mirisno cvijeće, nježno i brižno ga dodirivala i onda letjela dalje.  U tom letu, ugledala je malenog mrava kako nosi nešto na svojim leđima.  Doletjela je do njega i vidjela kako se savija od boli. ‘Šta to radiš, mali mrave?’, upita ga pčelica.  ‘Nosim hranu svojoj porodici.’, odgovori.  ‘A gdje je tvoj dom?’, nastavi pčelica.  Mali mrav je pogleda i reče: ‘Veoma daleko, na kraju šume.’ Pčelica se rastuži, ali ne htjede da to pokaže malom mravu,  te mu reče: ‘Ja po cijeli dan skupljam polen i to je hrana za moju porodicu.  Volim to što radim, ali volim još nešto –  volim da pomažem svojoj zajednici.  Zato ti nudim jedan prijedlog.’  Zaintrigirani mrav je pogleda.  Pčela tada reče: ‘Želim da ti, u ime Allaha, ponudim prijevoz do tvog odredišta.  Vidim da teško breme nosiš i da ti za to treba cijeli dan.  Želim da što više hrane odneseš svojoj porodici u što kraćem roku.  Ipak, zima se bliži, a ovako nećeš uspjeti obezbijediti dovoljnu količinu hrane.’

Mali mrav se obradova pčelicinoj ponudi.  Ushićen i sretan poče joj se zahvaljivati.  Ona mu na to odgovori riječima: ‘Mene je Allah stvorio da budem na usluzi drugima.  Koristim svoje vrijeme da činim drugima dobro.  Za ovu uslugu od tebe ne očekujem ništa, jer znam da će me moj Stvoritelj nagraditi.  Meni će biti dovoljno da ti i tvoja porodica budete sretni i zadovoljni.’

Pope se mali mrav na pčelina leđa, i oni tako krenuše put njegove kuće.  Nije ni trepnuo okom, a već je bio pred kućom.  Nije mogao vjerovati da je tako brzo stigao.  Čak se i njegova porodica iznenadila.

Narednih dana, pčelica je dolazila po njega i vraćala ga natrag.  Pomagala mu je da skupi što više hrane.   To je trajalo sve dok mrav nije napunio tovar hrane.

Došla je zima.  Snijeg je prekrio sva stabla.  Bilo je veoma hladno. Svi plodovi na zemlji i drveću su smrzli, što je uzrokovalo da mnoge životinje nisu imale šta da jedu.  Mali mrav je bio udobno smješten u svojoj kućici.  Iako je imao hranu, razmišljao je o onima koji je nisu imali.  Posebno o pčeli.  Pitao se gdje li je ona i da li je dobro. Odlučio je posjetiti svoju prijateljicu. Tražio ju je, ali je nigdje nije bilo.  Zabrinuo se.  Putem je sreo malog vrapca koji mu reče gdje se ona nalazi.  Još mu reče da ima poteškoća i da jedva preživljava.  Malom mravu se stegnu srce od tuge, te odjuri natrag svojoj kući što je brže mogao.  Naprtio je na leđa mnogo hrane, i krenu na put.  Išao je tako cijeli dan, sve dok nije došao do mjesta gdje je bila pčela.  Bila je gladna i veoma slabašna.  Kada ga je ugledala, odmah mu se nasmiješila.  Mali mrav tada stavi hranu pred nju i njenu porodicu.  Ona nekako izusti: ‘Zaista se dobro dobrim vraća!’  Mali mrav potom reče: ‘Pojedi ovo malo hrane da ojačaš, a onda kreni sa mnom.  Ti i tvoja porodica bit ćete počasni gosti u mome domu sve dok proljeće ne zakuca na naša vrata.  Kada mi je najviše pomoć trebala, ti si meni bila na usluzi, a sada je vrijeme da se ja tebi odužim.’  Sretna zbog ovoga, pčelica reče: ‘Zaista Allah daje opskrbu odakle se najmanje nadamo.  Slavljen neka je On!’“

Nakon što je Amana završila priču, Sara i Fatima se pogledaše sa suzama u očima, i rekoše jedna drugoj: „I mi ćemo, u ime Allaha, da se međusobno pomažemo, baš kao mrav i pčela.“

 

POUKE

1. Svaki pametan musliman će nastojati da drugom muslimanu čini dobro i da mu pomaže koliko mu to dozvoljavaju mogućnosti. Na taj način ćemo se više voljeti i jačati našu zajednicu.  Možemo vidjeti i u hadisu značaj dobrih djela : „U činjenju dobročinstva svakom živom stvorenju čovjek ima nagradu.“ [i]
2. Baš kao pčela i mrav, i svaki vjernik bi trebao biti na usluzi drugoj osobi.
3. Pčela ima mnoštvo dobrih osobina: jede čistu hranu, daje zdrav med, ne šteti drugome… I mi se moramo potruditi da takvi budemo!
4. Trebamo uzvratiti na dobro koje nam je učinjeno, kao što je uzvratio i mali mrav.
5. Kada smo u nevolji ili imamo neku poteškoću, trebamo se uzdati u Allahovu pomoć. Allah će sigurno poslati pomoć odakle se najmanje nadamo, kao što je pomogao pčeli preko malog mrava.
6. Veoma je bitno da se trudimo u svemu što radimo. Allah nagrađuje trud.  Pčele po cijeli dan lete sa cvijeta na cvijet i vrijedno prave med.  Mali mrav također nosi teški teret da bi prehranio sebe i svoju porodicu.
7. Nije lijepo svađati se s drugima. Jedan od ashaba, Ibn Mes’ud, veli da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije pravi vjernik onaj koji napada i vrijeđa, koji proklinje, koji je bezobrazan, niti onaj koji je bestidan.”[ii]
8. Izmirivanje prijatelja kada nastane među njima konflikt je obaveza svakog muslimana.
9. Ako tvoj brat musliman neće da govori s tobom – ti mu prvi nazovi selam! To je vrednije kod Uzvišenog Allaha.

[i] Buhari

[ii] Ahmed, Buharija, Ibn Hibban, Hakim

ABDULLAH I NJEGOV PRIJATELJ ALI

U jednom malom gradu živjela su dva prijatelja.  Jedan od njih zvao se Abdullah.  Tog dječaka su krasile posebne osobine.  Bio je veoma pobožan, marljiv i susretljiv, i poznat po svom vedrom duhu i lijepom ponašanju. Voljeli su ga mnogi, a naročito ljudi iz džemata.  Biti dio džemata za Abdullaha je bilo od velikog značaja.

Volio je provoditi vrijeme u džamiji.  Tu bi nalazio poseban smiraj.  A kako i ne bi kada se nalazio u Allahovoj kući?!  Osjećao se  počašćenim što ima priliku da bude dio ummeta.  Uživao je u namazima, učenju Kur’ana i sticanju novog znanja o vjeri.  Najdraže od svega bilo mu je podučavanje drugih o onome što bi naučio.  Žudio je da prenese znanje drugima.  Htio je da bude od onih za koje  posljednji poslanik Muhammed, sallalllahu alejhi ve sellem, kaže: „Najbolji među vama je onaj koji nauči Kur’an- poduči se Kur’anu- a zatim druge podučava njemu .“[i]  Trudio se da bude najbolji.

Iako je imao sve što jedan dječak može poželjeti, imao je Abdullah i jednu ranu na srcu.  Ta rana zvala se Ali.

Ali je bio Abdullahov najbolji prijatelj.  S njim se družio otkako su bili mali.  Sada su išli skupa u školu i sjedili u istoj klupi.  Zajedno su se vraćali kući i provodili vrijeme u igri.

Taj dječak je bio velika suprotnost svom prijatelju Abdullahu.  Često je bio mrzovoljan, nemaran i nije pridavao značaj vjeri.   Bili su veoma različiti, a ipak su se veoma voljeli.  Abdullah, koliko god je volio svog prijatelja, isto toliko je tugovao zbog njegovog nemara prema namazu, i vjeri općenito.  Teško mu je padalo što Ali nije htio da klanja i što mu je namaz bio nevažan. „Pođi sa mnom u džamiju, siguran sam da će ti se svidjeti?“, rekao bi Abdullah Aliju, ali bi se ovaj samo okrenuo i ignorisao ga.  Radije je vrijeme provodio u igri.  Pokušavao ga je nenametljivo pozivati da obave zajedno namaz, ali bi Ali često davao negativne odgovore.  Takvo ponašanje je slamalo srce Abdullahu.

Veoma tužan, Abdullah odluči da se obrati Onome Koji mijenja ljudska srca.  Znao je Abdullah da su jedini spas i nada u Allahovoj milosti.  Znao je on vrlo dobro da njegov Gospodar može promijeniti svako stanje, pa i uspavano srce njegovog prijatelja Alija.  S tim ubjeđenjem, Abdullah je dizao ruke svome Gospodaru i molio da probudi Alija iz nemarnosti.  Dovio bi i plakao.  Nadao se Allahovoj pomoći i čekao dan kada će mu se dova ispuniti.  Znao je da Allah neće odbiti dovu koja se uputi za nekoga drugog, posebno ako se dovi za prijatelja.

Jednog dana, dok su se dva prijatelja igrala u obližnjem parku, čuo se ezan sa jedne od mahalskih džamija.  Kada je čuo ezan, Abdullah je odmah ostavio igru i krenuo prema džamiji.  „Zašto baš sad?  Zar ne možeš to uraditi i poslije?“, upita Ali.  Abdullah mu s osmijehom na licu reče da je namaz vredniji kada se obavi u džematu,  i laganim korakom napusti park.  Dok ga je gledao kako veselo odlazi prema džamiji, Ali se zamisli, ali ništa ne reče. Razmišljao je o namazu.  „Šta li je to toliko interesantno u tome?“, govorio bi sebi,  „zašto moj najbolji prijatelj svaki put ostavlja ovako zanimljivu igru da bi išao klanjati?“  Tako ostade neko vrijeme i ne primijeti da je njegov prijatelj Abdullah pored njega.  Dohvati ga za rame i upita: „Prijatelju, da li je sve uredu, izgledaš zamišljeno?“  „Jeste,“, odgovori Ali.  Nije mogao vjerovati da se tako brzo vratio.  „Koliko li sam razmišljao?“, reče u sebi.  Prije nije primjećivao, ali tada mu odjednom sinu jedna misao, te upita:  „Primijetio sam da tvoj boravak  u džamiji ne traje dugo!“ Nasmiješen i sretan što je Ali pokrenuo ovu temu, Abdullah reče: „Istina je!  Namaz ne traje dugo.  I ne oduzima vrijeme od igre.“  Nasmija se Abdullah i nastavi razgovarati sa svojim prijateljem o ljepoti vjere i namaza.  Ali ga je svo vrijeme pomno slušao.  Činilo mu se veoma interesantnim ono o čemu je pričao njegov prijatelj.  Shvatio je da je Abdullah veoma načitan i razborit.  Dok je slušao kako mu govori o ljepoti islama, Ali upita: „Da li bih nekada mogao krenuti s tobom u džamiju?“  Obradovan njegovim zahtjevom, Abdullah skoči i zagrli svoga prijatelja.  „Kada bi samo znao koliko dugo sam čekao ovo pitanje!“ Tada Ali osjeti Abdullahove suze na svom licu.  I sam je bio sretan, ali nije znao otkud te silne emocije.

Dogovorili su se da će ići zajedno na namaz.  Prije odlaska, Abdullah poduči Alija kako se uzima abdest.  Objasnio mu je elemente namaza, ali i dodao:  „Znaj da Allah ne poziva svakoga u Svoju kuću.  Samo osobe koje su Allahu drage i koje su posebne zaslužuju mjesto u džamiji.  Ti si jedan od njih!“  Namignu mu i oni krenuše.  Dok su išli prema džamiji, čuo se ezan, a Alijevo srce je sve brže i brže kucalo.  Sa svakim novim korakom osjećao je sve veće i veće uzbuđenje.   Taman su ulazili u džamiju, kad su se začule riječi ikameta:

Allahu ekber
Allahu ekber
Ešhedu en la ilahe illallah
Ešhedu enne Muhammeder-resulullah
Hajje ‘ales-salah
Hajje ‘alel-felah
Kad kametis-salah
Kad kametis-salah
Allahu ekber
Allahu ekber
La ilahe illallah[ii]

Ove riječi ga duboko ganuše.  Bio je preplavljen emocijama.  Toliko ljepote na jednom mjestu.  Posmatrao je ljude oko sebe.  Redali su se jedan za drugim u safove kao neka neustrašiva vojska.  Svi kao jedan.  „Kakva ljepota!“, pomisli Ali.

Tada imam započe namaz izgovarajući riječi: „Allahu ekber!“[iii]  Stojeći, s rukama preklopljenim na grudima, slušao je Ali ljepotu Allahovog govora, slušao i uživao.  Svaka riječ ga je pogađala pravo u srce.  „Allahu ekber!“, ponovno se začuo tekbir.  Na sedždi Ali osjeti posebnu ljepotu.  Sjetio se Abdullahovih riječi: „Allahov rob je najbliži svome Gospodaru kada je na sedždi.“  Osjeti kako mu klize suze niz lice i poželi da ostane u tom položaju zauvijek.  Na tom mjestu, dok je bio najbliži svome Stvoritelju, shvati značaj namaza i njegove ljepote.

Nakon namaza, Ali osta dugo u sjedećem položaju, razmišljajući o svom Gospodaru.  Sjedio je tako neko vrijeme, a njegov prijatelj ga je samo posmatrao.  Abdullah je bio presretan. Sa suzama u očima digao je ruke svome Gospodaru i zahvalio Mu na uslišanoj dovi.

Nakon što Ali ustade, Abdullah ga čvrsto zagrli i reče: „Zaista, najbolje djelo kod Allaha je namaz.  Blago onom koji veliča Allaha na ovaj način, jer je to znak čistog i dobrog srca!“  I tako zagrljeni krenuše prema parku da se igraju.
POUKE

 

1. Abdullah je veoma volio svog prijatelja Alija. Iako Ali u početku nije htio klanjati, Abdullah ga nije zbog toga manje cijenio, niti manje volio.
2. Znanje je najljepši nakit na Zemlji, i ako je sticano u ime Allaha, dž.š., onda će nam biti sudrug i na budućem svijetu. Vidimo da je Abdullah volio sticati znanje o vjeri, što ga je, u jednu ruku, i činilo tako omiljenim u društvu.
3. “Čovjek je vjere svog prijatelja, pa neka čovjek gleda s kim će se družiti.”[iv] Allahovom voljom, Ali je počeo klanjati zbog svog prijatelja Abdullaha koji ga je na lijep način pozivao na namaz i na činjenje dobrih djela.
4. Musliman upućuje Allahu dovu u svim životnim situacijama, posebno kada ga zadesi neka nedaća. Tako je i Abdullah molio Allaha za svog prijatelja Alija.  A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam prenosi: “Kada čovjek uči dovu za svog odsutnog brata, melek govori: ‘Neka je i tebi isto što i njemu tražiš’.”[v]
5. Abdullah je bio tužan zato što Ali nije htio da klanja, što nam govori o jačini ljubavi i bratstva između njih dvojice.
6. Abdullah je dobar prijatelj, želi svom prijatelju isto što i sebi. Nije htio da Ali bude od nemarnih zbog izostavljanja namaza, te je dovio Allahu da mu to podari.  To nam najbolje ilustruje hadis poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: “Niko od vas neće dostići potpuno vjerovanje sve dok ne bude želio i volio svome bratu o­no što želi i voli samome sebi.”[vi]  Upravo ovo je poželio Abdullah svom prijatelju Aliju.
7. Od potpunog imana je da musliman voli svoga brata (prijatelja) muslimana radi Allaha, dž.š.
8. Abdullah je lijepim govorom pokušavao da ukaže Aliju da treba klanjati. Svaki musliman je dužan da upućuje na dobro i da odvraća od zla.  “Svaki od vas je ogledalo svome bratu, pa ako na njemu primijeti nešto negativno, neka to otkloni od njega.”[vii]
9. Abdullah je sticao znanje, i to širio dalje. Nastojao je da bude što korisniji svojoj zajednici.  U hadisu se spominje: “Ljudi su Allahovi štićenici; najbliži Allahu su o­ni koji su najkorisniji Njegovim štićenicima.”[viii]
10. Dječak Abdullah je nastojao da svoj namaz obavi u džematu. Korist džemata je velika.  To vidimo u hadisu: „Namaz u džematu vredniji je dvadeset i sedam puta od namaza pojedinca.”[ix]  Moramo se truditi da obavljamo namaz u džematu – ovo se posebno odnosi na dječake.
11. Namaz je djelo kojim se najviše približavamo Uzvišenom Allahu.
12. Namazom se stiču mnoge koristi na dunjaluku i ogromna nagrada na ahiretu.
13. Abdullahovo srce je bilo vezano za džamiju i mnogo vremena je tu provodio. A Allah nam o tome kazuje: “Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje, oni su, nadati se, na pravom putu.”[x]  Trebamo nastojati da naše srce bude vezano za džamiju, a manje za beskorisne stvari.
14. Odlaskom u džamiju stiču se dobra djela i poništavaju loša.

ZADACI

 

Sigurna sam da voliš ići u džamiju sa svojim prijateljima. Jesam li u pravu? Možeš li mi pomoći da riješimo neke zadatke?  Znala sam da ćeš pristati!  Idemo!

1. Pitaj nekoga u svom okruženju šta znače riječi džemat i ummet.
2. Zasigurno i ti, kao i dvojica prijatelja iz priče, obavljaš namaz, zar ne? Možeš li mi reći zašto voliš klanjati?
3. Sada kada znamo tvoj odgovor, jedan tvoj prijatelj iz škole ima pitanje za tebe. Interesuje ga koja je svrha namaza.  Možeš li mu objasniti?
4. Taj prijatelj te zamolio da mu prevedeš riječi ezana.  Znaš li?
5. Čuješ ezan za podne-namaz, a ti se igraš sa svojim prijateljima. Šta ćeš uraditi?
6. Jedan prijatelj te zamolio da mu dovršiš ovaj hadis: „Namaz u džematu vredniji je dvadeset …?

[i] Buhari

 

[ii] Allah je najveći (2x)
Svjedočim da nema boga osim Allaha (1x)
Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik (1x)
Dođite na namaz (1x)
Dođite na spas (1x)
Namaz se uspostavlja (2x)
Allah je najveći (2x)
Nema boga osim Allaha (1)

 

[iii] Allah je najveći.

[iv] Ahmed, Ebu Dawud, Tirmizi

[v] Ahmed,  Muslim

[vi] Buharija,  Muslim

[vii] Muslim

[viii] Buharija,  Muslim

[ix] Buhari , Muslim

[x] Kur’an, 9:18